U znanosti se konsenzus postiže u trenutku kada prestanu neslaganja između znanstvenika. Kada se prvi put postavi pitanje tipa “Što bi se dogodilo kada bismo dodali još CO₂ u atmosferu?”, moguće je imati mnogo hipoteza o tome što su uzroci i posljedice. Tijekom vremena se svaka ideja ponovno i iznova ispituje (u procesu primjene znanstvene metode) jer svaki znanstvenik zna da reputaciju i čast dobiva ona osoba koja pronađe točan odgovor (a svi ostali postaju nebitna fusnota u povijesti znanosti). Gotovo će se sve hipoteze pokazati netočne tijekom razdoblja ispitivanja jer će samo jedna ispravno odgovoriti na pitanje i neće ostaviti veliki broj čudnih komadića koji se ne uklapaju. Loše teorije su obično neuredne.

Međutim, vrijeme ispitivanja teorije mora doći kraju. Postepeno, fokus istraživanja se sužava na smjerove koji imaju smisla, koji nadopunjuju razumijevanje te vrlo često dobra teorija pruža dodatne odgovore ili omogućava snažne prognoze koje upotpunjuju i potvrđuju samu teoriju.

Stoga je konsenzus u znanosti drugačiji od konsenzusa u politici. U znanosti nema glasanja. Znanstvenici prestaju s neslaganjima kada je težina jasnih dokaza uvjerljiva. Znanstvenici mijenjaju svoja razmišljanja na temelju dokaza i do konsenzusa se dolazi tijekom vremena. Ne samo da znanstvenici prestaju svađe, nego se počinju oslanjati na rad svojih kolega. Čitava znanost ovisi o tome što je prethodilo, te kada znanstvenik nastavlja prethodna istraživanja, priznaje rad drugih na način da citira njihove radove. Istraživanja koja su u temeljima znanosti o klimatskim promjenama su vrlo citirana od strane mnogih znanstvenika što pokazuje kako je teorija široko prihvaćena i da se mnogi oslanjaju na nju.

U znanstvenom polju klimatskih istraživanja, koje povezuje mnoge različite znanstvene discipline, konsenzus se može prikazati brojem znanstvenika koji su prestali dovoditi u pitanje što je uzrok klimatskih promjena. Pregled 928 sažetaka recenziranih sažetaka na temu “globalne klimatske promjene” i objavljenih između 1993. i 2003. pokazuje kako niti jedan znanstveni rad nije odbacio konsenzus vezan za stav kako su ljudske aktivnosti uzrok globalnog zagrijavanja (Oreskes 2004).

U nastavku istraživanja od strane skupine povezane sa Skeptical Science analizirano je preko 12 000 sažetaka recenziranih radova na temu “globalno zagrijavanje” i “globalne klimatske promjene” koji su objavljeni u razdoblju između 1991. i 2011. Pokazano je da se 97% radova koji se izjašnjavaju na temu uzroka globalnog zagrijavanja slažu da je uzrok globalnog zagrijavanja ljudska djelatnost (Cook 2013). Autori znanstvenih radova su također kontaktirani i pozvani da ocijene vlastite radove te je ponovno 97% radova koji su se izjasnili na temu uzroka klimatskih promjena potvrdilo ljudske aktivnosti kao uzrok globalnog zagrijavanja.

Vodeći autor John Cook je pripremio kratki video sažetak ovog istraživanja:

Nekoliko istraživanja je potvrdilo da “... rasprava o vjerodostojnosti globalnog zagrijavanja i uloge koju igraju ljudske aktivnosti je većinom nepostojeća među onima koji razumiju nijanse i znanstvenu osnovu dugoročnih klimatskih procesa” (Doran 2009). Drugim riječima, više od 97% znanstvenika koji rade u znanstvenim disciplinama koje doprinose istraživanju naše klime, prihvaćaju da su klimatske promjene gotovo sigurno uzrokovana ljudskim aktivnostima.

Trebamo također uzeti u obzir službena znanstvena tijela i njihova razmišljanja o klimatskim promjenama. Ne postoji nacionalna ili veća znanstvena institucija igdje u svijetu koja osporava teoriju antropogenih klimatskih promjena. Niti jedna.

U polju klimatske znanosti, konsenzus je jednoglasan: ljudske aktivnosti uzrokuju klimatske promjene.